MEGABAJTI, PIKSELI, KISEONIK I ROCK 'N' ROLL
Jarko sunce, tanak omotač.
Večer ledi vijar mojih usnulih
želja. Sam na barikadi
koju smo podigli, vjerujući sebi
u mladosti, od uličnih mitova
celuloidnih heroja
rock and roll-a, lišen utjehe i petpračke
pohvale loših prijatelja, sada
zabavljenih oko svojih debelih
stomaka i sitničavih ženica
u ružičastim šlafrucima
za nedjeljno poslije podne...
Ispraćam ovaj svoj dah
tromog, srednjevječnog tijela,
očima oprjet o znani svijet
što sve većom brzinom iščezava,
ustupajući mjesto
digitalnoj beštiji,
sterilnoj i beslovesnoj
instalaciji zaglavljenoj
ispod neonskog reflektora
i ponora vremena
na pozornici apsurda.
Upijam u pluća
što je ostalo od vazduha i
u ritmu old time boogia,
tretiram trotoar
u svojim crnim nazubljenim čizmama,
sve do kraja noći,
povodeći sobom lakovjerno
sunce bez portelja i oslonca...
Još sam samom sebi jedina iluzija,
iz tih noći i dana
u Ramones ritmu crnog bubnja
i gitarskih distorzija...
Podgorica, oktobar 2017.
POESIS ILI NIŠTA
Nema poezije u supermarketu,
na mjestima gdje se pazari brza hrana, nema je
ispod rafova, na tezgama s novopazarskim farmericama,
u kladionicama, gdje se vrti tombola,
poezije je ponestalo i za govornicama
narodnih poslanika kao da je nije bilo nikad,
malo ko se laća stiha da se potkaže
u bircuzima gdje se služi domaća ilovača
procijeđena u vidu soka od prevrelih šljiva
i dunja, nema lirike niti Itake, da se sebi dođe...
Hodaš u crnim čizmama po šahovskim poljima
u partiji u kojoj se unaprijed zna ishod...
i kao nešto za sebe sam prebireš među prstima...
nema pjevanja među stegnima okrupnjalih konobarica
u kantinama vojničkim na Bosforu, nema ga
ni ovdje, na Balkanu, kamo li gdje drugo!...
Prisjećaš se kad si posljednji put je sreo,
bilo je to onda kad ste se odricali jedno drugog,
Ona je htjela nekud dalje na Zapad, a ti sam za sobom pa kud puklo,
u praskozorje, vodeći o arijadninom koncu
minotaura svojih želja vezanog, i posljednje slovo njeno
koje se otrglo od vaskolikog logosa...
Tražiš po pretincima svijesti,
zaviruješ u rukave zaborava,
da je o svemu obavijestiš,
da ćutite, mucate, slovite...
o svom slijepom srcu,
o umu & ništavilu,
svemu & svačemu što istovjeko mre,
u svom obličju datom,
dok u pjesmi zvukom vaskrsava...
Podgorica, decembar 2017.
REVOLUCIJA U SOBI
Među sparušenim ostacima mojih dana,
naslaganim kulama od knjiga, diskova i novina
kraj radnog stola, kaseta, cd i mp3 vokemnima
kupljenim za sitan novac na buvljaku,
nikad štampanim rukopisima,
jer se ne uklapaju u produkciju
klanova i kružooka, nacionalnih
tabora, i sl. pokrovitelja
tekuće literature,
poneka čioda
i ekser stoje da me prenu
kad naiđem i bos nabodem…
Tako minirano polje moje sobe
sa svim inventarom
neupotrebivih stvari
u praksi ovog vremena
kog riječima varim u malim,
neupokojivim pjesmama,
jeste moja vremenska kapsula,
moj brlog i bunker
u kom svaku večer prozorsku
roletnu kao revoluciju da dižem…
Vježbavam se, da jednom,
kad sazrije vijek, i svane taj dan,
sve svoje pjesme izgovorim naizust,
upalim fitilj
i na crtu svijetu sam izađem …
Podgorica, januar 2018.
SVE PO SPISKU
(protosonet)
... jer sam taj ključ, po kom nešto se otkriva u kičmi svog jastva.
Raskliman naslon ponuđen tvom bijesu i bića tjeskobi.
Jesam i pijesak kojim se osipaju granice ovog carstava...
Razbijeno prozorsko okno... i huk vjetra u jednoj praznoj sobi...
Zatečen pred sobom; lik – ostao u zrcalu iza putnika,
Zastalog, da pogleda – ko je to što pred njim, tako, stoji!
... ja sam Domanović i crveni cjelov na čelu drumskog razbojnika
I danga i dogma i sudnji dan i... svi potmuli preci moji...
Jesam urlik nad bubnom opnom bezumnog pučanstva.
Prekomjerna doza heroinskog ljubavnika u ubavu venu.
Dosada ovog grada. Pustinja što iz jednog zrna nasta...
Ja sam jezik svoj nasušni po kome postojim, stvoren –
Da govorim – dok se ne poruše svi bedemi gluposti u vremenu!...
Dakle, ja zapravo jesam sve to, samo da bih bio izgovoren?...
Podgorica, februar 2017.
NAPRAVA
( autoportret )
Načinjen sam od vjetra, od iverja vremena...
I od ove kiše koja prepisuje arhajske oblike
U nadlanicu zemlje, ja sam riječ zavedena
Cvatom proturječne ruže kojom zarek’o se Rilke.
Zaglušen informacijema što ukidaju značenje,
Ni albatros, ni šta slično... ja odraz sam daljine...
Iskra zaogrnuta u zorno pomračenje.
Laž tako lijepo odnjegovana u prihvatilištu istine.
I sve te hartije što se pjesmi udvaraju
Moje su pravo lice, prazno i prosto...
K’o i osporeni svijetovi u svom potrošenom sjaju! –
Tu, kraj svega – u nedostupu noćnog neba me ima...
Ja sam to u ničemu zabačeno ostrvo –
Zagrljeno ćutanjem, kazanim u stihovima.
Podgorica, jul 2009.
Jarko sunce, tanak omotač.
Večer ledi vijar mojih usnulih
želja. Sam na barikadi
koju smo podigli, vjerujući sebi
u mladosti, od uličnih mitova
celuloidnih heroja
rock and roll-a, lišen utjehe i petpračke
pohvale loših prijatelja, sada
zabavljenih oko svojih debelih
stomaka i sitničavih ženica
u ružičastim šlafrucima
za nedjeljno poslije podne...
Ispraćam ovaj svoj dah
tromog, srednjevječnog tijela,
očima oprjet o znani svijet
što sve većom brzinom iščezava,
ustupajući mjesto
digitalnoj beštiji,
sterilnoj i beslovesnoj
instalaciji zaglavljenoj
ispod neonskog reflektora
i ponora vremena
na pozornici apsurda.
Upijam u pluća
što je ostalo od vazduha i
u ritmu old time boogia,
tretiram trotoar
u svojim crnim nazubljenim čizmama,
sve do kraja noći,
povodeći sobom lakovjerno
sunce bez portelja i oslonca...
Još sam samom sebi jedina iluzija,
iz tih noći i dana
u Ramones ritmu crnog bubnja
i gitarskih distorzija...
Podgorica, oktobar 2017.
POESIS ILI NIŠTA
Nema poezije u supermarketu,
na mjestima gdje se pazari brza hrana, nema je
ispod rafova, na tezgama s novopazarskim farmericama,
u kladionicama, gdje se vrti tombola,
poezije je ponestalo i za govornicama
narodnih poslanika kao da je nije bilo nikad,
malo ko se laća stiha da se potkaže
u bircuzima gdje se služi domaća ilovača
procijeđena u vidu soka od prevrelih šljiva
i dunja, nema lirike niti Itake, da se sebi dođe...
Hodaš u crnim čizmama po šahovskim poljima
u partiji u kojoj se unaprijed zna ishod...
i kao nešto za sebe sam prebireš među prstima...
nema pjevanja među stegnima okrupnjalih konobarica
u kantinama vojničkim na Bosforu, nema ga
ni ovdje, na Balkanu, kamo li gdje drugo!...
Prisjećaš se kad si posljednji put je sreo,
bilo je to onda kad ste se odricali jedno drugog,
Ona je htjela nekud dalje na Zapad, a ti sam za sobom pa kud puklo,
u praskozorje, vodeći o arijadninom koncu
minotaura svojih želja vezanog, i posljednje slovo njeno
koje se otrglo od vaskolikog logosa...
Tražiš po pretincima svijesti,
zaviruješ u rukave zaborava,
da je o svemu obavijestiš,
da ćutite, mucate, slovite...
o svom slijepom srcu,
o umu & ništavilu,
svemu & svačemu što istovjeko mre,
u svom obličju datom,
dok u pjesmi zvukom vaskrsava...
Podgorica, decembar 2017.
REVOLUCIJA U SOBI
Među sparušenim ostacima mojih dana,
naslaganim kulama od knjiga, diskova i novina
kraj radnog stola, kaseta, cd i mp3 vokemnima
kupljenim za sitan novac na buvljaku,
nikad štampanim rukopisima,
jer se ne uklapaju u produkciju
klanova i kružooka, nacionalnih
tabora, i sl. pokrovitelja
tekuće literature,
poneka čioda
i ekser stoje da me prenu
kad naiđem i bos nabodem…
Tako minirano polje moje sobe
sa svim inventarom
neupotrebivih stvari
u praksi ovog vremena
kog riječima varim u malim,
neupokojivim pjesmama,
jeste moja vremenska kapsula,
moj brlog i bunker
u kom svaku večer prozorsku
roletnu kao revoluciju da dižem…
Vježbavam se, da jednom,
kad sazrije vijek, i svane taj dan,
sve svoje pjesme izgovorim naizust,
upalim fitilj
i na crtu svijetu sam izađem …
Podgorica, januar 2018.
SVE PO SPISKU
(protosonet)
... jer sam taj ključ, po kom nešto se otkriva u kičmi svog jastva.
Raskliman naslon ponuđen tvom bijesu i bića tjeskobi.
Jesam i pijesak kojim se osipaju granice ovog carstava...
Razbijeno prozorsko okno... i huk vjetra u jednoj praznoj sobi...
Zatečen pred sobom; lik – ostao u zrcalu iza putnika,
Zastalog, da pogleda – ko je to što pred njim, tako, stoji!
... ja sam Domanović i crveni cjelov na čelu drumskog razbojnika
I danga i dogma i sudnji dan i... svi potmuli preci moji...
Jesam urlik nad bubnom opnom bezumnog pučanstva.
Prekomjerna doza heroinskog ljubavnika u ubavu venu.
Dosada ovog grada. Pustinja što iz jednog zrna nasta...
Ja sam jezik svoj nasušni po kome postojim, stvoren –
Da govorim – dok se ne poruše svi bedemi gluposti u vremenu!...
Dakle, ja zapravo jesam sve to, samo da bih bio izgovoren?...
Podgorica, februar 2017.
NAPRAVA
( autoportret )
Načinjen sam od vjetra, od iverja vremena...
I od ove kiše koja prepisuje arhajske oblike
U nadlanicu zemlje, ja sam riječ zavedena
Cvatom proturječne ruže kojom zarek’o se Rilke.
Zaglušen informacijema što ukidaju značenje,
Ni albatros, ni šta slično... ja odraz sam daljine...
Iskra zaogrnuta u zorno pomračenje.
Laž tako lijepo odnjegovana u prihvatilištu istine.
I sve te hartije što se pjesmi udvaraju
Moje su pravo lice, prazno i prosto...
K’o i osporeni svijetovi u svom potrošenom sjaju! –
Tu, kraj svega – u nedostupu noćnog neba me ima...
Ja sam to u ničemu zabačeno ostrvo –
Zagrljeno ćutanjem, kazanim u stihovima.
Podgorica, jul 2009.
Izvornik: Ratkovićeve večeri poezije
